Muzej Turopolja - Etnografija

Velikogoričko područje, dio nekadašnje Panonske nizine, prostire se jugoistočno od Zagreba između rijeke Save i Kupe, a zaprema dio Posavine, plodnu ravnicu Turopolja, Vukomeričke gorice i dio Pokuplja. Jugoistočni dio Turopolja bio je pokriven nepreglednim šumama hrastovog drveća što su se prostirale od sela Kurilovca i Plesa do Turopoljskog luga, dok su Vukomeričke gorice pokrivene bukovim i brezovim šumama. U ravnicama se uzgajao kukuruz i žitarice, a u Vukomeričkim goricama vinova loza. U Posavini se uzgajao lan, a u Turopolju konoplja. Za svoje potrebe uzgajali su seljani povrće i voće, bavili se pčelarstvom, a uz rijeke i ribarstvom. Uz uzgoj domaćih životinja i sitne stoke Turopoljci su naročito uzgajali svinje koje su žirili u prostranim šumama Turopoljskog luga.
Obrada lana i konoplje, kao dio narodnog rukotvorstva, bila je jako razvijena u ovim krajevima.
Od lana i konoplje izrađeni su svi tekstilni predmeti potrebni za obitelj. To je bio isključivo ženski posao, ali su u Turopolju muškarci tkalci tkali gusto crveno deblje platno.
Platno za sve potrebe uključujući i odjeću prije se tkalo samo od domaće pređe, kasnije se upotrebljava domaća i kupovna pređa od pamuka, ježeka i končeca, te na kraju samo kupovna pređa, kao npr. tumbačno platno kod kojeg je i osnova i potka od kupovne pamučne pređe.
Proizvodeći platno za svakodnevnu upotrebu članova svoje obitelji spretne tkalje postižu zavidnu vještinu, gotovo umjetnost tkanja i vezenja, koja se prenosi s pokoljenja na pokoljenje. Ukrašavajući svoje proizvode tkalje izvode motive koji, ne samo po svom kolorističkom nego i po ornamentalnom sadržaju, stoje u tijesnoj vezi s narodnim životom, vjerovanjem, gatanjem, čitavom narodnom psihom.
Motive, prvobitno geometrijske i sitnije postupno zamjenjuju vegetabilni, manje ili više stilizirani, i to cvjetna kitica izvedena sama ili se u nizu ritmički ponavlja, a sam motiv je krupniji. Vezilje ga izvode raznim tehnikama na tkalačkom stanu ili raznim bodovima iglom kupovnim koncem pismom, svilom, vunom i pamukom. Prevladava crvena boja uz crnu, zelenu, žutu, plavu i bijelu, a kasnije se javljaju roza i ljubičasta. Razlike u ukrašavanju tekstila označuju priliku ili svrhu za koju se taj predmet upotrebljava ili nosi, dobnu razliku kao i materijalnu podlogu vlasnika, a uz to određeni motivi i boje imaju simbolično, apotropejsko ili magijsko značenje. Tako tekstilni predmeti bez ukrasa takozvana prostina ili tek malo ukrašeni bijelim vezom navješćuju da služe za žalost i nose ih starije žene, a jarka crvena boja veza predviđena je isključivo za mlade, te za vrlo svečane i vesele trenutke. Osim uporabne službe u seoskoj kući ti platneni predmeti imaju i ukrasnu ulogu unutrašnjosti kuće.
Odjeća seoskog stanovništva po tipu spada u tip odjeće sjeverozapadnog dijela panonskog područja, a glavne su mu karakteristike:

načinjeno je od platna tkanog na tkalačkom stanu,
to je nekrojeno ruho sastavljeno od pravokutnih komada i tada nabirano,
načinjeno je od mnogo materijala.

Ženska nošnja razlikuje se prema materijalu od kojeg je načinjena i motivima ukrasa - svaka župa tara ima svoje osobitosti iako se ne mogu povući oštre granice. Nošnja u Pokuplju i Vukomeričkim goricama pretežito je ukrašena bijelim vezom, u Posavini je od lanenog platna i ukrašena raznobojnim vezom prebiranim ili tkanim, dok je u Turopolju bila pretežito od konopljinog platna gusto pretkivanim crvenim pismom, ali i našivana raznobojnim koncem, pismom i bijelim pamukom.

Glavni dijelovi ženskog ruha jesu:

rubača - suknja
oplećje - bluza sa širokim rukavima
švabica - bluza s uskim rukavima
tertun, zaslen, zastor - pregača.

Rubača, starije su dužine do gležnja, a novije su kraće, načinjena je od četiri do pet pola platna. Prednja pola nije složena u nabore, a stražnje tri do četiri pole složene su u krupnije ili vrlo sitne nabore. U struku su pole nabrane na konac i skupljene ošvicom, tj. užim ili širim pojasom. To su rubače s pasa ili na pintu. Imaju ukrasni motiv prebiran ili našivan na stražnjim polama iznad poruba, ili su ukras tvezovi uzdužne čipkaste pruge na spojevima pola. U dijelu Turopolja nosile su se rubače s kiklenkom tj. od struka rubača se produžuje u prsluk s uskim naramenicama. Te su rubače sitno šnitane, posve bijele bez ukrasa, ili imaju na stražnjim polama široke pruge gusto tkane crvenim pismom i zovu se pisanke. Za žalost nosila se modra pisanka s ukrasom gusto tkanim tamno plavim koncem.

Oplećje - bluza s vrlo širokim rukavima ima leđa, prednjice i rukave nabrane i skupljene oko vrata uskom vrpcom. Široki rukavi, skupljeni u zapešću, često su ukrašeni kao i prednjice

Švabica - bluza s uskim rukavima zamjenjuje oplećje, a ukrašena je na rubu rukava, kraju leđnog dijela i na prednjicama.

Fertun - zaslen - zastor - pregača sastavljena je od dvije do tri pole platna, krupno je nabrana, u struku skupljena uskim pasom, obrubljena je špicom - čipkom. Najčešće je ukrašena vezom koji je našivan ili prebiran raznobojnim koncem, svilom i bijelim pamukom ili gusto pretkivan crvenim pismom.
Kosu su žene imale, rjeđe, zaglađenu i spletenu u jednu pletenicu, a češće spletenu u dvije pletenice i štezu po sredini glave. Djevojke su najčešće bile gologlave i imale kupovne ukrasne vrpce na pletenicama, a kasnije nose kupovne pamučne rupce živo crvene boje vezane straga.
Pokrivanje glave udatih žena kao vidljivi znak njezinog statusa prastari je običaj sačuvan do danas. Odmah poslije vjenčanja mladoj sneji se pletenice omotaju oko kunča - punteka - tanjka i kosa se pokriva kapicom, poculicom - turopoljskom ili posavskom - ili halbicom i preko svega stavlja se peča.
U Turopolju se nosila kapica i turopoljska poculica. Kapica pokriva gotovo cijelu kosu, ukrašena je perlicama i uskom čipkom. Turopoljska poculica, malena i okrugla, pokriva samo spletenu kosu omotanu oko fanjka - punteka. Obrubljena je uskom čipkom, starije imaju ukras našiven svilom, vunom ili koncem, a novije imaju ukras od perlica, fureša, umjetnih cvjetića i obrubljene su tilom. Posavska poculica je veća, pokriva cijelu kosu, obrubljena je širokom špicom, a bogati cvjetni ukras na njoj je našivan ili prebiran raznobojnom svilom, koncem ili vunom.
U dijelu Posavine nosi se halbica, koja pokriva tjeme, ukras na njoj je od kupovnih cvjetića, fureša, tila, uskih vrpci, a na vrhu je široka kupovna vrpca složena u četiri pera.
Peča je marama od domaćeg platna ukrašena vezom i obrubljena resama ili čipkom. Peče i rupce žene su obično vezale ispod brade, a za velikih vrućina straga. Za svečane prigode uz šlarinu mlada sneja je šlarinu peču samo prebacila preko poculice slobodno visećih krajeva.
Za svečane prigode nošeni su pojasi od tamnocrvenog valjanog sukna ili od sukna otvoreno crvene boje, kao i uske tkane fertušnice.
Glavni nakit dunđ bio je kraluž ogrlica od crvenih koralja, zatim sitnih raznobojnih perlica, te škude i petokrune nanizane na metalni lančić ili crnu samtastu vrpcu.

Muška odjeća sastoji se od:

rubače - košulje
gaća ili pantalona - hlača

Rubača - košulja seže do polovice bedara, a nosi se preko gaća ili pantalona. Prednjice i leđa su široki i oko vrata skupljeni malim ovratnikom, bogati ukras našivan je na prednjicama bijelim pamukom. Vrlo široki rukavi nabrani su na remenu i skupljeni u zapešću uskom pasicom.

Gaće imaju široke nogavice, u struku su skupljene i vežu se. Na završetku nogavica su vrlo kratke rese od pređe, a iznad je uski red ažura.

Pantalone, nošene za svečanije prigode, u dijelu Turopolja, od debljeg su konopljina platna, u struku složene u nabore, imaju široku platnenu pasicu. Dužinom nogavica na boku je ukras izrađen crvenim pismom ili bijelim pamukom.
Na glavi su muškarci nosili ljeti šešire pletene od slame, a zimi crne pustene s velikim obodom i šubare.

U Turopolju su za svečane prigode nosili scifrane šire remene od smeđe kože i čelene torbe načinjene od crvene vune i smeđe kože s dugim remenom.
Svečani izgled Turopoljaca upotpunila je podgutnica, ukras od kupovne šarene vrpce složen u dva ili četiri pera i ukrašen perlicama, koji se smatra pretečom današnje kravate.
Djeca do škole, muška i ženska, nosila su pače - pahače - canjak - kiklicu - ravne duže košulje od domaćeg, a kasnije kupovnog platna.
Kao gornju odjeću žene su nosile lajbeke bez rukava, zatim u Posavini reklece i cabajke, a u ostalom dijelu alice - halice, kožune, hale i čove - čohe ukrašene kupovnim vrpcama, krznom, raznim aplikacijama od kože ili sukna.
Muškarci su također nosili hale i čove, a ljeti za svečane prigode prsluke od crvenog ili plavog sukna, kasnije i crne, ukrašene kupovnim vrpcama.
Noge su omatali lačicama - trakama od domaćeg platna, a glavna obuća bili su opanci remenaši. Zatim žene nose opanke na bezec s malom peticom koji se sprijeda žniraju ili kopčaju malim remenom i visoke cipele punčue. Muškarci nose opanke i čizme.

Se kej je trebale pri iže zdelati su si naši starci sami...

Posebno obilježje ovome kraju dalo je šumsko bogatstvo, jer se drvo koristilo ne samo za gradnju seoskih domova nego i za izradu svih uporabnih predmeta u domaćinstvu.
Određene vrste drveta upotrebljavale su se za izradu određenih predmeta koje je svaki muškarac izrađivao za svoje i potrebe svoje obitelji.
Pri obradi drveta upotrebljavaju se tehnike tesanja, kalanja, dubenja, izrada dužica pomoću klup i tokarenje koje se izvodi pomoću tokarskog kola, no tom tehnikom bave se već specijalizirani seoski majstori.
Veći dio drvenih predmeta je ukrašen i to je plošni ukras.
Tehnike izvođenja ukrasnih motiva jesu: plitko urezivanje - crtorez, dublje urezivanje - rovašenje, izrezivanje ukrasnog motiva - na proboj, ukrašavanje užarenom žicom - paljenje i na kraju bojenje koje se kod nas rjeđe izvodi. Glavni motivi ukrasa jesu sitni ubodi i trokutići u nizu, ravne i valovite crte, križ u kružnici ili uz slova IHS, pravokutnik, kvadrat, trokut, kružnica, srce, rozeta, kotač kola. Mnogi od tih motiva, osim dekorativnog, imali su i magijsko značenje, ali je to u narodu najčešće već zaboravljeno. Nekad je djevojčica već na krštenju dobivala preslicu na dar, njome se igrala i učila presti, da bi kasnije obrađivala pređu za tkanje za sve potrebe svoje obitelji. Urezana simbolika nosi joj sreću i štiti je, podsjeća na darovatelja, a preslica svojom izradom često predstavlja vrhunski domet pučkog drvorezbarstva.
Uz obradu drveta važno je i pletenje predmeta od vrbovog ili ljeskovog pruća i tankih traka dobivenih tehnikom kalanja. Tako su nastali predmeti raznik oblika, već prema svrsi i namjeni, a služili su za nošenje i držanje raznih stvari.
U početku nevješte, ruke s primitivnim alatom postaju vremenom spretnije i vještije, usavršavajući se u izradi uporabnih predmeta. Drvo je postalo materijal za likovno izražavanje muškog dijela seoskog stanovništva.
Postupno se iz seoske zajednice izdvajaju ljudi koji spretnije i bolje izrađuju te predmete od drveta i počinju se time profesionalno baviti izrađujući predmete i za prodaju. Nekad su se čitava sela specijalizirala za određenu izradu kao npr. paliri - tesari, zatim za izradu tkalačkih stanova, brda za tkalački stan i drugo i to su već počeci razvoja obrta.

Ta čudesna djela vještih palira...

Naselja u Turopolju pripadaju tipu zbijenih sela izduženog oblika u kojima su se kuće smjestile uz glavni put. U Vukomeričkim goricama i Pokuplju sela su razbacana, sačinjavaju ih zaselci smješteni na brežuljcima, vjerojatno nastali gradnjom novih kuća nakon diobe zadruga, a nazvani po prezimenu zadruge koja je tamo imala posjed. U Posavini su kuće smještene uz obalu Save. Nakon dioba zadruga zadrugari grade nove kuće u dubini iza zadružne i tako nastaju nove ulice - linije, okomito na glavnu cestu uz Savu, u kojima stanuju seljani istog prezimena.
Okućnice i tlocrti kuća pretežito su pravokutnogoblika, a kuće su uzdužnom osi i zabatnim pročeljem okrenute cesti.
Prostrane hiže prizemnice ili katnice čardaci postojanošću svoga hrastovog kostura traju godinama, a u njihovim prostorima funkcionalno je organiziran život brojnih obiteljskih zadruga. Građene su od debelih hrastovih greda ili planjki, tesanih ili piljenih, slaganih horizontalno jedna na drugu tvoreći tako stijene kuće na uglovima spojene u horvatov vuglić, kad su krajevi greda ili planjki neotesani, ili u nemški vuglić s otesanim krajevima. Na prijelazu u XX. stoljeće javlja se novi tip katnice s prizemljem od cigle i katnim dijelom od piljenih planjki povezanih njemaćkim vezom.
Od drveta građene su i kurije prostrane ladanjske kuće imućnijih ljudi (danas najbolje očuvana kurija Modić-Bedeković u Donjoj Lomnici sagrađena 18o6.) kao i drvene seoske kapelice (najbolje očuvane u Velikoj Mlaki i Lijevim Štefankima).
Kuće su gradili seoski majstori, paliri, koristeći se stoljetnim narodnim iskustvom i vještinom. Bili su organizirani u družine partije, a na glasu su bili paliri iz Kuča, Čičke Poljane, Bukevja i Lijevih Štefanki.
Ulaz u kuću je na bočnoj strani. Kod prizemnica je to mali ganjek pristašek, a kod čardaka na kat uskim vanjskim stubištem dolazi se na trijem. Pristašek i trijem su vrlo često ukrasno izrezbareni, neke kuće imaju na zabatnom pročelju izveden ukrasni friz, negdje je urezano ime majstora tesara i godina gradnje kuće ili ime vlasnika.
Za prijenos drvenih kuća izrađena su pomagala od drveta kojima su vlekači stajna ili krulci prevlačili - premiještali kuće s jednog mjesta na drugo.
U iži, najvećoj prostoriji u kući, odvijao se život zadrugara. U prizemnicama se uz ižu nalazila zadnja iža, te ižica - kuhinja. U čardaku te su se prostorije nalazile na katu a u prizemlju su bile dvije šute spremišta za usjeve i kolnica - podšuta.
Karakteristika kućnog inventara - namještaja - jest da je visok - podignut od zemlje. Izrađen je od dasaka, prvobitno tesanih, a kasnije piljenih, koje se ulažu u utor jedna drugoj i na uglovima spajaju usjecima, a po potrebi učvršćuju drvenim klinovima.
Najviše upotrebljavan predmet u kućnom seoskom inventaru je škrinja korištena za spremanje nakita i vrijednosnih dokumenata - novca, ruha, rubenine, platna, žita i mnog čega drugoga. O namjeni uporabe ovise joj dimenzije. Za naš kraj su karakteristične škrinje na malim nožicama s blago svedenim poklopcem, uglavnom bez ukrasa. Škrinja je imala nekad veliku ulogu u svadbenim običajima, u njima se prije vjenčanja prevozio mladenkin miraz u novi dom.
Kao i u ostalim djelovima Hrvatske i u našem kraju održavali su se razni narodni običaji često povezani uz crkvene blagdane.
Poznate su bile turopoljske svadbe s mnoštvom običaja uz prošnju, voženje opreme, dolazak mladenke u novi dom. Održavale su se zimi, najčešće na fašenjsku nedjelju i trajale su tri dana, a često se vjenčavalo više parova odjednom. Veselje se nastavljalo raznim pokladnim običajima uz prerušavanje i ophode sudionika i na kraju spaljivanjem fašnika. Poslije korizme važno mjesto zauzimaju uskrsni blagdani s blagoslovom jela, bojenjem pisanica, te paljenjem krijesa vuzelnika rano ujutro na Uskrs.
U Turopolju su bili poznati Jurjevski ophodi. Na dan sv. Jurja, 23. travnja, jurjaši su obilazili kuće pjevajući, a domaćice su ih darivale. Taj dan narod smatra početkom gospodarske godine, pa su na taj dan sluge i pastiri dogovarali posao. Palio se krijes kojeg su mladići preskakivali i tjeralo se blago preko vatre. Na Ivanje su ladarice obilazile kuće pjevajući, a također se palio krijes. Nekad se organiziralo konjsko proštenje na Bartolovo 24. travnja u selu Orle. Mnoštvom običaja popraćeno je vrijeme Božića i Nove godine, a počinju već od sv. Nikole i sv. Lucije.
Gotovo svi običaji imali su svrhu da odagnaju zle sile i pospješe plodnost. Mnogi od tih običaja se više ne održavaju, neki se održavaju izmijenjeni, a neki se i obnavljaju.

Ovo je sjećanje na prošlost, ali i obveza da to ne zaboravimo u budućnosti.

Muzej Turopolja, HR-10410 Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 1
tel: 385 (0)1 6221 325; fax: (0)1 6225 077
e-mail: muzej-turopolja@muzej-turopolja.hr

Copyright 200x:
Muzej Turopolja, Infoart d.o.o., Likovni studio d.o.o.
Sva prava pridržana.

Internet resursi Infoart d.o.o.