Turopolje

ŠTO JE TUROPOLJE?

Govorimo li suhoparnim jezikom činjenica, tada je Turopolje dio Posavine južno od Zagreba, omeđeno desnom obalom Save na sjeveroistoku, i Vukomeričkim goricama na jugozapadu. Govorimo o aluvijalnoj ravnici dugoj 45, a širokoj do 23 km, koje zauzima područje od oko 6oo km2, s prosječnom visinom od 110 mnm. Raspolavlja ga rijeka Odra s pritokom Lomnicom. Najviše se uzgaja kukuruz, a ima i dosta šuma, pašnjaka, livada i voćnjaka. Poznat je turopoljski luk, a od zatiranja se pokušava spasiti i turopoljska svinja. U Vukomeričkim goricama, osobito oko Kravarskog ima lignita, ali i smeđeg ugljena. Najveće je naselje grad Velika Gorica koje se pod imenom Gorica prvi put spominje 1228. godine.

I - nekome bi to bilo dosta. Ali...

Turopolje su i prethistorijski nalazi u Mraclinu, te brončanodobni nalazi u Starom Čiču.

Turopolje je i Andautonija (res publica Andautoniensium), zbog koje već dvadesetak godina kopamo po Šćitarjevu.

Turopolje je i Campus Zagrabiensis kako ga sve do 18. stoljeća nazivaju knjige, ali i Campus Turouo kako se spominje još daleke 1334. godine (tur je inače slavenski naziv za divlje govedo Bos primigenius).

Turopolje su i jobagioni Zagreba (tvrđavni službenici u doba prvih hrvatsko-ugarskih kraljeva). Radi dobrog služenja poveljom od l225. godine uzdigao je kralj Bela IV nekoliko Turopoljaca u stalež kraljevskih službenika i plemića. Time su izuzeti od službe gradu Zagrebu i priznati kao slobodni plemići. Na Saboru u Zagrebu 1278. godine turopoljski jobagioni dobivaju posebnu organizaciju na čijim se temeljima razvija status Universitas nobilium Campi Turopolya (Plemenita općina Turopolje).

Turopolje su i njegovi plemići (plemenitaši) zbog kojih prekapamo po prašnim tavanima i zaboravljenim škrinjama ne bismo li našli još poneku listinu, grbovnicu ili dokument.

Turopolje je i grad Lukavec kojega su Turopoljci sagradili radi obrane svojih posjeda u drugoj polovici 15. stoljeća, da bi ubrzo nakon toga prešao u ruke Ivana Tuza, gospodara Medvedgrada, zatim Matije Korvina, Jurja Brandenburškog i Nikole Zrinskog. Tek 1582. godine ponovno se vraća Turopoljcima, koji zatim na mjesto srušenoga grada podižu novi.

Turopolje su i njegove jedinstvene drvene kapelice i crkve, kojih je do danas sačuvano svega desetak.

Turopolje je i beskrajno, gotovo neopisivo, bogatstvo oblika i ukrasa, veza i čipke, bjeline i boja, škuda i kraluža, poculica i peča, rubača i fertuna, čova i cabajki, plajeta i ručnika...

Turopolje je i Jurjevo, i Sv. Lucija, i turopoljska svadba, i turopoljski maraton, i turopoljski old-timer rally, i obnovljena Plemenita općina Turopolje, i komeš, i Turopoljski banderij, i suci i sučije, i plemenitaški menten, i Muzej Turopolja, i Narodno sveučilište, i Galerija Galženica, i Galerija Kordić, i KUD-ovi, i "Si ju vidla kak zgledi?" i "Bu on već videl!" i turopoljski jal i turopoljski ponos...

Turopolje je, da ne zaboravimo, i podgutnica - šarena vrpca za vezanje oko vrata koja je s jednom domaćom regimentom vojske došla u Francusku, dopala se Francuzima koji su je počeli vezati na taj hrvatski način (á la Croate) i tako je nastala današnja kravata.

I posljednje, a u stvari prvo - Turopolje su Turopoljci koji sve ovo gore nabrojano nisu naslijedili od svojih roditelja i djedova, nego posudili od svoje djece i unučadi.